With witnesses, evidence and judgement – is a dance performance a bit of a trial?

Springback magazine, by Jelena Mihelčić

I have always been sceptical about jury trials. The thought that verdicts are reached by a group of ordinary, easily manipulated people scares me. The court room is a stage and the outcome depends not on the truth but on the performance of the lawyers. The suggestible nature of the judiciary system, shared by theatre and art, are put on trial by Jasna layes Vinovrski in her latest piece _Lady Justice _(part of 2017 Dance Week festival in Zagreb). Lady Justice tackles the issues of control over an art piece in an easy-going and humorous solo.

Restricted to the space of a single corridor, Vinovrški’s movement is cramped. She balances piles of paper on her head, as with the books of her previous piece Staying Alive. The structure of the piece follows a typical strict trial procedure. The artist is the defendant; the art piece is the prosecutor. There’s the usual introductory statement followed by testimonies of both parties. Then Vinovrški brings to our attention to the audience’s role as jury, by making us active participants of the performance. She hands out ‘evidence’ for us to question, so we rattle with chains, toss a globe, eat chocolate hearts and examine different objects representing the lyrics of the 60s human rights movement song by Nina Simone, ‘I Wish I Knew How It Would Feel to Be Free’, which she reads out loud.

By the end of this seriously hilarious show, we are left wondering who has really won the case – the artist, the art piece or we as an audience?

The bottom line: Considering the evidence, I would have to pronounce Jasna Layes Vinovrški guilty of good art.

https://springbackmagazine.com/read/2018/03/jasna-vinovrski-lady-justice/

NEKA PUBLIKA PROSUDI by Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr,

  1. Tjedan suvremenog plesa, Zagreb, 27. svibnja – 4. lipnja 2017.: Cie Public in private, Lady Justice, autorica Jasna Layes Vinovrški

U američkom filmu _Porotnica _(The Juror, 1996) Demi Moore glumi umjetnicu, samohranu majku Annie, odabranu za članicu porote u sudskom procesu protiv mafijaškogbossa. No odabrana je i kao žrtva mafijaške ucjene kako bi iznutra utjecala na odluku iste te porote. Vrhunac je filma porotničko vijećanje u kojem Annie, manipulirajući ostalim porotnicima, uspijeva osloboditi mafijaša. Zastrašujuća arbitrarnost pravosudnog sustava, u ovom filmu naravno dovedena do ekstrema, nečiju sudbinu, laički rečeno, svodi na to hoće li tužilaštvo ili obrana bolje odigrati svoju ulogu u čim teatralnijem nastupu pred porotom, grupom nasumce odabranih građana koja odlučuje o krivnji ili nevinosti. Jasna Layes Vinovrški, hrvatska autorica s berlinskom adresom, preuzima upravo ovaj zajednički element pravosuđa i teatra u predstavi _Lady Justice _(Justicija) baveći se odnosom pravde i umjetnosti, u svom sada već prepoznatljivo ležernom stilu. Predstava je igrala početkom lipnja u zagrebačkoj Galeriji SC, u okviru Tjedna suvremenog plesa, koji često programira njezine radove, preokupirane sudarom čovjeka sa sustavom.

Autorica, ujedno i izvođačica, na početku izvedbe, kao u svakom sudskom procesu iznosi uvodne riječi i upoznaje nas s kontekstom slučaja i s poteškoćama u procesu kreiranja predstave. Saznajemo kako je nastala prema narudžbi s uputom da bude politički angažirana, no unatoč idealnim uvjetima u nekoliko međunarodnih rezidencija, umjetnički je radpružao otpor_i_bojkotirao_je. Izvođačica zatim iznosi svjedočanstvo tužitelja – umjetničkog rada, nakon toga obrane – umjetnika, čiji sadržaj su secirani stihovi pjesme I wish I new how it would feel to be free _(Voljela bih znati kakav je osjećaj biti slobodna), u interpretaciji Nine Simone**, koja je šezdesetih stekla status himne američkog pokreta za ljudska prava.


Ilja Fontain Production Cie Public in private: Lady Justice, autorica Jasna Layes Vinovrški, foto: © Krunoslav Marinac


Svaki je stih popraćen fizičkim dokazom kojeg izvođačica predaje publici na ispitivanje, pa tako tijekom predstave gledalištem zveckaju lanci, dobacuje se lopta, jede čokolada, prenose rešetke, kišobran, ogledalo i drugi rekviziti koji simbolički ili doslovno predstavljaju ideje iz pjesme. Publika je kasnije pozvana proizvoljno smjestiti predmete na scenu i staviti ih u odnose koje smatra adekvatnima, dok izvođačica slijepa pravda ima povez na očima, ne bi li ga na kraju skinula, zajedno s tógom koju će uz pomoć psećih vodilica pretvoriti u pticu u slobodnom letu.

Ilja Fontain Production Cie Public in private: Lady Justice, autorica Jasna Layes Vinovrški, foto: © Krunoslav Marinac

Iznimnu strukturiranost dramaturgije prate jednako ograničavajuća koreografija i scenografija. Kao u njezinoj svjetskoj uspješnici Staying Alive, u kojoj smo strepili hoće li i kada pasti s gomile knjiga na kojima je balansirala, u _Lady Justice izvođačica se kreće, plešući trokorak, samo uskim koridorom niz središte scene, sačinjenim od brojnih listova papira koje je prethodno uredno posložila, istovremeno hvatajući ravnotežu s hrpom papira na glavi. Da bi to postigla, ponekad joj publika iz prvog reda mora asistirati u manipuliranju rekvizitima-dokazima. Sputan pokret prati služben, ali ljubazan govor, uz poneke improvizacije uslijed interakcije s publikom – osim što čita stihove i daje pojašnjenja publici, izvođačica daje upute i tehničaru kada upaliti i ugasiti svjetla i glazbu.

Ako je porota ta koju u sudskom procesu treba uvjeriti u nečiju nevinost ili krivnju, onda je u predstavi Lady Justice, kao uostalom i u bilo kojem umjetničkom radu, publika ta porota koja donosi sud o predstavi, i njezinoj sudbini, na temelju argumenata umjetničkog djela i umjetnika. No tko je tu više u pravu – umjetnik, njegovo djelo ili publika? Ova urnebesna komedija, osim što suptilno iznosi relativno bezazlene apsurde, posebice današnje europske umjetničke produkcije, uz poneku referencu na aktualnosti hrvatske scene, postavlja i ne tako bezazlena pitanja o pravičnosti u demokraciji. Jasna Layes Vinovrški ozbiljno je neozbiljna, relevantna i zanimljiva. Podsjeća nas da se silna pravila i zakonske odredbe s dobrim namjerama često pretvore u put u birokratizirani pakao i da je pravda previše uvjetovana, kako u svakodnevnom životu, tako i u umjetnosti.

https://www.plesnascena.hr/index.php?p=article&id=2092